Europska unija – povijest nastanka

Europska unija je regionalna organizacija europskih država osnovana s ciljem da članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su visoka razina zaposlenosti, uravnotežen gospodarski i društveni razvoj te zaštita prava i interesa građana.

Ideja o stvaranju Europske unije započela je 1950-tih godina, ponajviše jer je vladao veliki strah među državama pobjednicama Drugog svjetskog rata da bi Njemačka ponovno mogla postati snažna država i započeti nove ratove. Najviše se pribojavala Francuska pa je, kao rezultat toga, nastala ideja ministra vanjskih poslova Roberta Schumana o planu buduće suradnje sa Saveznom Republikom Njemačkom. Udružen s političkim analitičarom Jeanom Monnetom, koji je ujedno bio i voditelj Ureda za gospodarsko planiranje u Francuskoj, stvorili su tezu da se budućnost Europe nalazi u ujedinjenju čiji su osnovni ciljevi: pomirba ratnih neprijatelja Francuske i Njemačke i zajednička želja za obnovom. [php] include ‘oglas/content.php’; [/php] Zaključili su da se europska suradnja može jedino ostvariti prihvaćanjem zajedničke deklaracije, a zaustavljanje sukoba stavljanjem zaliha ugljena i čelika pod zajednički nadzor. Ideja o ujedinjenju realiziranja je potpisivanjem Schumanove deklaracije 9. svibnja 1950. godine. Tim činom su obje države dio svog nacionalnog suvereniteta povjerile nadnacionalnoj organizaciji što je postalo osnovno načelo europskog ujedinjenja. Taj datum se svake godine slavi u svim državama članicama kao dan rođenja Unije. Godinu dana kasnije Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska, Italija i Luksemburg osnovale su zajedničke institucije i postavile pravila gospodarske suradnje. Godine 1957. šest država potpisalo je dva nova ugovora kojima su nastale Europska ekonomska zajednica i EURATOM. Cilj Europske ekonomske zajednice bio je proširenje gospodarske suradnje s područja ugljena i čelika na nova područja, a cilj EURATOM-a produbljenje suradnje na području atomske energije. 

Godine 1979. postavljeni su temelji, od strane njemačkog kancelara Helmuta Schmidta i francuskog predsjednika Valerya Giscarda, za stvaranje Europske monetarne unije čiji je cilj bio ukloniti trgovinske barijere koje su nastajale zbog nestabilnih tečajeva pojedinih valuta i suzbijanje inflacije. Osamdesetih godina 20. stoljeća na pomolu se pojavila ideja novog predsjednika Komisije Jaquesa Dolorsa, iniciranje projekta „unutarnjeg tržišta“ koji je trebao biti ostvaren do 1992. godine. Osnovni cilj bio je ostvarenje „četiriju sloboda“: sloboda kretanja robe, usluga, kapitala i osoba među državama članicama. Projekt je proveden krajem osamdesetih godina i time se robe, osobe, usluge i kapital nesmetano mogao razmjenjivati među svim državama članicama. 

U veljači 1992. godine šefovi država i vlada zemalja članica potpisali su u nizozemskom gradu Maastrichtu novi ugovor kojim je iz Europske ekonomske zajednice nastala Europska unija, a na snagu je stupio početkom sljedeće godine. Taj korak dao je mogućnost zemljama istočne Europe da se pridruže Europskoj uniji. Nastale su i nove zajedničke politike kao što su: Obrazovanje, Zdravstvo, Vanjska i sigurnosna politika, Suradnja na području pravosuđa i unutarnje politike te zahtjev da se najkasnije do 1999. godine ostvari projekt monetarne unije sa zajedničkom valutom. Svaki državljanin zemalja članica postaje „građaninom Europe“ i slobodan je nastaniti se bilo gdje unutar granica Europske unije. Ugovor predstavlja nesumnjiv napredak i daljnji korak naprijed prema europskoj integraciji unatoč zaprekama i taktikama odgađanja nekih članica tijekom procesa donošenja ugovora.

Zbog povećanog broja članica 1998. godine došlo je do zaključka da je potrebna reforma institucija Europske unije i načina donošenja odluka. Uvedena je mogućnost donošenja odluka većinom glasova, odnosno za donošenje odluke više nije bila potrebna suglasnost svih država članica, kako je do onda bilo potrebno, nego je uvedena „kvalificirana većina“. Jednoglasno se odluke donose još samo kod pitanja zajedničkih akcija u vanjskoj politici, kod pitanja azila, useljeničke i porezne politike te kod odluka o ulasku novih država članica. 

Dana 1. siječnja 2002. godine došlo je do uvođenja eura kao zajedničke valute Europske unije, kojom se koriste u 12 država. Rodila se i ideja o ustavu kao ugovoru koji bi, kao i sve druge države, trebala dobiti i Europska unija. Odlučeno je da se na ustavu ne radi iza zatvorenih vrata nego je sastavljanje povjereno „Konvenciji“ koja se sastojala od izaslanika država, predstavnika nacionalnih parlamenata, Europskog parlamenta i Europske komisije. Novoizrađeni ustav predstavljen je u lipnju 2003. godine, no prijedlog ustava nije bio prihvaćen, pa je nakon određenih izmjena u listopadu 2004. u Rimu potpisan novi Ustavni ugovor. U postupku ratifikacije Ustavnog ugovora na referendumu Francuske i Nizozemske, većina se 2005. godine izjasnila protiv Ustavnog ugovora što je bio neočekivani udarac. U prosincu 2009. na snagu je stupio „Lisabonski ugovor“ kojim je ukinuta podjela na tri stupa te je zamijenjena različitim stupnjevima ovlasti. Smanjen je broj područja u kojima se odluke donose jednoglasno, a povećan onaj u kojima se odluke donose kvalificiranom većinom. Usprkos što su pred Europskom unijom mnogobrojni izazovi većina vjeruje da ne postoji alternativa daljnjoj suradnji europskih država. U tablici su navedene države prema godini pristupanja. 

Europska unija, članice:

1957.

Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg –

osnovale su Europsku ekonomsku zajednicu

1973.

Danska, Velika Britanija i Irska

1981.

Grčka

1986.

Španjolska i Portugal –  nastala je zajednica od 12 država

1995.

Austrija, Švedska i Finska

2004.

Cipar, Malta, Mađarska, Poljska, Slovačka, Češka, Litva, Letonija,

Estonija i Slovenija

2007.

Bugarska i Rumunjska

2013.

Hrvatska

 

Izvor: Bohm i sur., 2006.

Posljednja izmjena članka: 13. siječnja 2014. | eKlik

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *